Ponedjeljak , 23 listopad 2017
Naslovna » Ljubavne priče » Želim da me voliš
Želim da me voliš

Želim da me voliš

Piše: HAIRS

Želim da me voliš

Volio sam je, volim je i voljeću je…U svim vremenima i na svim jezicima.
Sjećam se dana kada sam je prvi put vidio: lijepa, samouvjerena kao nijedna žena koju sam sreo. I da: bila je s mužem. Poznavao sam ga od ranije, odmjeren, obrazovan gospodin, uvijek ljubazan. A ona? Nju sam vidio prvi put.
I zapamtio zauvijek.

Nisam čak mogao ni maštati o „nečem“ s njom, jer radijus kretanja nam se u samo jednoj krajnjoj tački doticao: na mom radnom mjestu. Ne, nije to bilo neko otmjeno zanimanje kao npr. doktor, ni otmjeno mjesto kao npr. advokatska kancelarija, ništa takvo otmjeno , a naročito ne romantično.
Naime , radio sam u mesnici.

Ne mogu sebe da nazovem „mesar“ onako kako me inače gledaju i kako me zovu, jer čak i mene odmah asocira na „Masakr motornom pilom u Teksasu“, pa onda to malo ublažim s „radim u mesnici“.
Bio je to dobar posao, dobro plaćen, a ja baš i nisam volio da ginem u školskim klupama. I da, imao sam uspjeha kod žena. I zato nikad, sve dok nju nisam upoznao, nisam osjetio inferiornost zbog posla kojim se bavim.
Onda jednog dana zažalim zbog svih izbjegnutih časova, zbog noći provedenih u lumperaju i sa raznim ženama i to u vrijeme dok su moji drugovi predano spremali ispite. Zažalim, ali…ko mi je kriv?

Ocijenio sam da je nekoliko godina starija od mene. Nosila je godine onako kako ih nose samouvjerene žene, zadovoljne i sobom i svojim životom. Nije se trudila da izgleda kao tinejdžerka. Samo se trudila da izgleda dobro. I uspijevalo joj je.
Bilo je jasno da ću je viđati samo dok ona bude zadovoljna uslugom. Inače…Svojski sam se trudio da bude, ne zadovoljna, nego prezadovoljna. Rijetko je dolazila bez muža. Uglavnom su bili zajedno. On bi uzeo vrećice, a ona bi plaćala. U cijeloj godini samo smo se jednom sreli na ulici. Nasmiješio sam se i klimnuo glavom. Uzvratila je i osmijeh i klimanje uz onaj „ ko je sad pa ovaj tip?“ izraz u očima. Bez bijelog mantila nije me prepoznala.
Nisam joj zamjerio.

Zašto bi jedna obrazovana dama koja, kažu, fantastično zarađuje uopće i znala nekakvog mesara? Ja sam bio neko iz mase. Nešto kao konobar, taksista…neko ko se ne zna po imenu nego po profesiji. I zaboravi čim mu se plati za uslugu.
Vrijeme je prolazilo. Premješten sam u radnju bliže mojoj kući, a za koju sam ranije, prije nego sam nju sreo i tražio premještaj. Bio sam na to i zaboravio. Sad su mi udovoljili zahtjevu, ali nisam želio otići.A morao sam.
Nisam se ničemu nadao. Ipak sam prepametan da bih sebi to dozvolio. Samo sam je gledao. I volio. A sad je nisam mogao čak ni gledati.
Nedostajala je. Ništa nije imalo smisla otkako je nisam viđao.

Uspio sam da se, pod nekakvim glupim izgovorom, ponovo vratim na staro mjesto. Okretao sam se na svaki zvuk otvaranja vrata i nadao da ću ugledati nju. Napokon se i to desilo. Umalo nisam pao od sreće. Usta su mi se razletila u najsrećniji osmijeh i nikako ih nisam mogao kontrolisati iako sam bio svjestan da izgledam čak i blesavo.
Tada sam u dubini njenih očiju opazio nešto što nisam ranije: tugu i usamljenost. Ili se to meni činilo? Ili sam čak, u svojoj perverznoj zaslijepljenosti priželjkivao da to vidim? Taj izraz u njenim očima, kao najveću nadu tražio sam i kasnije, svaki put kad bi izgovorila narudžbu. Bio je tu. Nisam umišljao. Želio sam samo da je zagrlim, utješim, da joj kažem da je volim pa nek ide svojim putem. A ja ću ići za njom.

Onda jednog dana putevi nam se ukrstiše na drugačiji način. Bila je zima. Sve je bilo pod ledom, a vazduhom su lelujale lagane, suhe pahulje. Vidio sam je. Išla je bez oklijevanja, a ja sam kao omađijan stajao i gledao je. A onda su neka djeca, klizajući se, udarila u mene. Pao sam baš onako momački. Koliko sam i dug i širok zalijepio sam se za led. Djeca su smijući se i ne obazirući se na mene i štetu koju su učinila, produžila dalje, možda, da još nekog obore…
Nadao sam se da me ona neće vidjeti. Prošlo mi je kroz glavu da je najbolje da se pravim mrtav dok ona ne ode.
Nije otišla.
Došla je.

– Gospodine! – pozvala me – jeste li dobro?
Zatvorio sam oči. Kad me prepozna, mislio sam , AKO me uopće i prepozna, smijaće se samoj sebi što me nazvala gospodinom.
Otvorio sam oči kad se sagela i uzela me za ruku.
– To ste vi! – iznenadila se.
Htjedoh pitati ko „vi“, ali odustanem.

Pitala je treba li zvati hitnu i jesam li nešto slomio, da nisam, ne dao Bog, kičmu povrijedio, a ja sam samo muziku slušao i ćutao. Poželio sam zauvijek ostati tu na ledu, a da me ona kao Kosovka djevojka tješi i njeguje.
– Gospodine, jeste li vi povrijeđeni ili niste? Mislim, ako ste povrijeđeni, da zovem ja ili zovite vi hitnu.Ako niste onda se prestanite izležavati na tom ledu jer ćete se još i prehladiti, a i meni postaje hladno…
Odakle mi samo hrabrost, pitao sam se kasnije, pa da je onako zgrabim za ruku i izvalim ono što sam zamišljao:
– Kosovko djevojko, ne ostavljaj me…
Podigla je obrve, a onda se nasmijala.
Svijet je bio moj.

I tako: na debelom ledu ležim ja i dalje, opružen i bez ikakve želje da ustanem. Žena mog života kleči pored mene i smije se.
Kad smo se lijepo „ismijali“ krenem da ustanem i to samo zato što je ustala ona. Nisam želio da izgubim onu tananu nit koja se isplela između nas. Ne sada kad je konačno shvatila da i ja postojim. Odlučio sam da idem na sve ili ništa.
– Dobro bi mi došao čaj – rekoh iako nisam znao ni kakav ukus čaj uopće ima, ali mi se činilo da odgovara situaciji to da mi se, eto, pije čaj.

– Hoćete li sa mnom? – hrabro sam upitao nadajući se da me neće ismijati.
Na moje iznenađenje nije me ni odbila ni ismijala.
– Ustali biste vi i bez mene. Nemate nikakvu obavezu da me častite čajem.
– Nemam obavezu, ali imam smrtnu želju – rekoh.

Šta da kažem? Divio sam se sam sebi i svojoj hrabrosti. Da, bio sam maštovit i znao sam reći šta žene žele da čuju, ali sad sam sve mislio ozbiljno. Dolazilo mi je iz dna srca. Bojao sam se da ću joj sve istresti , tu na led, pred noge pa neka bude šta hoće i mora.Na trenutak sam se bavio mišlju da to i učinim. Ipak nisam. Gledala me trenutak, dva kao da se premišlja, a onda klimnula glavom.
– Ok, važi.
Popili smo po nekoliko čajeva, kafa, vrućih limunada, pojeli picu, kolač…,a kad je noć počela da pada izišli smo napolje.
– Hvala ti – okrenula se.
– Hvala tebi. Uljepšala si mi život.
– Ne pretjeruj. Nije ti bilo ništa.
– Otpratiću te – rekoh.

Sad je već padao snijeg, nešto malo gušći. Išli smo jedno pored drugog, a ja sam želio da se uštinem. Sve mi je djelovalo nestvarno. Imao sam pitanja za nju, ali nisam pitao da je ne udaljim od sebe. Pred njenim stanom pozdravili smo se i rastali. Gledao sam kako odlazi i pitao se da li će nam to biti i prvo i posljednje viđenje.
Nisam imao namjeru to dozvoliti. Ne nakon što je shvatila da i ja postojim. Ne nakon što sam ja shvatio da je ona onakva kakvu sam zamišljao. I bolja.

Bilo mi je nejasno kako je mogla sa mnom ostati nekoliko sati, a da nikog nije nazvala i rekla da će kasniti? Slaba nada mi se javi: možda je ipak slobodna. Bilo je baš sebično od mene što sam to priželjkivao, ali i previše sam volio da bih mislio i na koga drugoga osim na nju i sebe.

Nada mi se ostvarila: bila je razvedena. Saznao sam to sasvim slučajno. Kažu, sve se desilo iznenada. On je otišao, a odgovornost za djecu su podijelili. Pretpostavio sam da su onog dana, kad je sa mnom bila, djeca boravila kod oca. Zato se nikom nije javljala.
Bi li me primijetila da nije sama i razvedena i tužna? Jesam li joj poslužio kao razbibriga? Ne znam i ne bavim se tim pitanjem. Svako ima svoju sudbinu. Moja sudbina je ona. Jesam li ja njena?

Odlučio sam. Nakon nekoliko dana postavio sam joj zasjedu ispred zgrade u kojoj je stanovala. Vodio sam računa da to bude isti dan kao i kad sam pao. Pretpostavio sam da će djeca toga dana biti kod oca.Iznenadila se kad me je vidjela. Pozvao sam je na kafu, a ona je prihvatila. Ponovo nikoga nije zvala. Znači bio sam u pravu što se djece tiče.
Naredne sedmice izgledalo je kao da je i očekivala da će me vidjeti pred zgradom. Proveli smo divan dan. I tako još nekoliko sedmica. Živio sam za te susrete i izlaske.

Onda se jednostavno dogodilo. Proveli smo noć zajedno. A onda još noći. I mada sam mislio da to nije moguće, shvatio sam da više nisam zaljubljen: sad sam bio lud od ljubavi.
Želio sam život, želio dom s njom. Nisam više želio samo ove žestoke noći.
Napokon sam otvorio dušu. Pokušala je da mi objasni kako je ovako bolje, neobavezno…Odbio sam njen pokušaj da vođenjem ljubavi prekine razgovor. Uhvatio sam je za ruke i zaustavio.
– Ne – bio sam odlučan – na ovo ne mogu pristati. Neću samo sex. Hoću te cijelu. Hoću život.
Nije ništa rekla. Obukla se.

– To što želiš ne mogu ti pružiti. Ne mogu ti podariti porodicu, djecu…
Krenula je prema vratima i uhvatila za kvaku, a ja sam učinio očajnički potez: skočio sam i u dva koraka pritvorio vrata. Stajao sam onako iza nje, uz nju, mirisao joj kosu i …nisam znao šta ću.
– Predomisli se, molim te – molio sam.
– Ne mogu. Znaš da ne mogu. Idi svojim putem i traži to što želiš negdje drugo…
– Neću drugo! Želim tebe.Nas.
Sad je bilo tako jednostavno govoriti joj ono šta mi je na srcu.
Kakav sam ja baksuz? Od toliko djevojaka koje od muškaraca žele više od seksa, žele ljubav, možda brak, ja zavolim onu koja ništa od toga ne želi.
Ipak je otišla.

Prošao je mjesec, dva…Izbjegavao sam da se nađem i u istoj ulici sa njom. Bio sam očajan. U dugim, samotnim noćima padao bih u iskušenje da je nazovem. Uzimao bih telefon, birao broj pa prije uspostavljanja veze prekidao. Patio sam. Bezbroj puta sam se pitao jesam li pogriješio? Ili sam se ogriješio o one od kojih sam i sam odlazio kad su htjele više sa mnom?
Ponovo sam tražio premještaj i dobio ga. Mahinalno sam radio svoj posao ne gledajući ni ko dolazi ni ko odlazi. Srećom, bio sam poprilično vješt pa sam sebi mogao priuštiti malo rezigniranosti.

– Dobar dan gospođo.Izvolite, šta želite? – govorio je kolega.
– Ništa hvala – čuo sam poznati, dragi, dragi glas. – Želim razgovarati s vašim kolegom.
Stajao sam kao ukopan. Okrenuo sam se. Stajala je i smiješila mi se nervozno.
– Naravno, ako on želi razgovarati sa mnom…
Skinuo sam mantil, negdje ga bacio, čini mi se na kolegu, preskočio frižider, zgrabio je i samo želio da je ljubim.
– Predomislila sam se. Je li kasno?
– Nije! Nije! – uspio sam reći između poljubaca.

Kolege su pljeskale, zviždale, dobacivale, a mi smo se usred mesnice ljubili i kleli na vjernost. Čista romantika, nema šta. A ako ovo nije romantika, onda ja ne znam šta jest.

Piše: HAIRS Želim da me voliš Volio sam je, volim je i voljeću je...U svim vremenima i na svim jezicima. Sjećam se dana kada sam je prvi put vidio: lijepa, samouvjerena kao nijedna žena koju sam sreo. I da: bila je s mužem. Poznavao sam ga od ranije, odmjeren, obrazovan gospodin, uvijek ljubazan. A ona? Nju sam vidio prvi put. I zapamtio zauvijek. Nisam čak mogao ni maštati o „nečem“ s njom, jer radijus kretanja nam se u samo jednoj krajnjoj tački doticao: na mom radnom mjestu. Ne, nije to bilo neko otmjeno zanimanje kao npr. doktor, ni otmjeno mjesto…

Pregled

Ocjena redakcije

Vaše ocjene

User Rating: 4.57 ( 16 votes)
100