Petak , 18 listopad 2019
Naslovna » Ljubavne priče » Vaše priče: Meli
Vaše priče: Meli

Vaše priče: Meli

Šta sam prvo pomislila kad sam ga vidjela “Bože, da mi ga je poljubiti”. Iako sam poljubac imala samo u snovima.
Prišao je stolu…kratko “Zdravo, ja sam Emir, mogu li sjesti?”, i tako je počelo i traje već 12 godina.

Roditelji strogi, iako djevojka od 19 godina, mogla sam samo zamišljati izlaske, a o momku ni sanjati. Ispočetka je sve bilo tajno, preko zajedničkih prijatelja, sastajanje u mrač nim ćoskovima. Prvi dodir, prvi osmijeh koji me je i privukao njemu, onaj sjaj u očima koji imaju samo zaljubljeni i srećni ljudi. Leptirići u stomaku… ma, kakvi leptirići, vulkan koji na momenat krene da eruptira i onda stane.
Prvi poljubac uh…..i dan danas zadrhtim kada ga se sjetim. Prva ruža,koja još uvijek stoji skrivena u crvenoj plišanoj kutiji za nakit ali…Sve tajno!

Nakon samo tri mjeseca poslije te velike ljubavi za koju sam misllila da je ništa na svijetu ne moze poremetiti, ŠOK…OČAJ… ni sama ne znam kojim imenom da nazovem koji mi i ovaj momenat natjera suze u oči. On je bolestan..teško…i iznenadno….i onda život kao na filmskom platnu, kao kroz maglu prolazi pokraj mene, a ja ga ne vidim, ne osjećam, nestalo je onog sjaja u našim očima, sada ih je pokrila tuga i vapaj, želja da sve završi dobro, mog priznanja roditeljima u jednom dahu i sa suzama u očima, da imam momka, koji je jako bolestan… i ako mu se šta desi da komotno mogu i mene zajedno s njim zakopati… Do njihovog kratko “ZNAMO I ŽAO NAM JE” .
Godinu dana odlaska u bolnicu, provedenih mjeseci uz njegovu postelju do momenta kada nam je ljekar jedno jutro saopštio .. DA SE POVUKAO, RAK SE POVUKAO, NEMA GA VIŠE…. Odzvanjalo mi je u ušima…

I odjednom sunce…najljepše sunce u mom životu kojeg do tog momenta i nisam bila svjesna, da nas gleda kroz prozor bolesničke sobe…
Kao da je znalo… da je iz moje duše nestala tmina… i opet suze, suze radosnice koje su vražale onaj sjaj u moje oči, u njegove oči. Plakali smo kao dvoje male djece…
Opet se držimo za ruke, ali ne u bolesničkoj sobi…već na zelenoj livadi…u parku….na klupi radujemo se novom danu,svakom poljupcu, dodiru, osmjehu….našem dječaku i djevojčici koji trče oko nas…i suncu koje nas gleda visoko s neba…

“Meli”

Jedan komentar

  1. AKO JE PRICA ISTINITA BLAGO VAM SE OBOMA PLAKALA SAM DOK SAM JE CITALA ZELIM VAM SVU SRECU SVIJETA