Petak , 18 listopad 2019
Naslovna » Ljubavne priče » PRIČA O LJUBAVI
PRIČA O LJUBAVI

PRIČA O LJUBAVI

Nisu sve ljubavi tužne, to vam se samo tako čini dan poslije raskida. Moje su većinom bile smiješne. I sad im se smijem.

Prva simpatija, pa iz obdaništa. Eh, koja je to ljubav bila. Uzimao od djece igračke i meni donosio. Ako se kojim slučajem desi da je bolestan i ne dođe u vrtić, to je bila tuga prevelika. Rastaviše nas i poslaše nas u školu. Dušmani.

Raspust, mene tetka odvela kod sebe na more. Nova simpatija i nova ljubav. Živio je u istoj zgradi gdje i moja tetka. Svaki dan smo se skupa igrali. Dešavalo se i da iznese vani i biciklo, pa meni dadne da se vozam, a on trči za mnom. Kad prođe raspust i trebam ići kući, to su bili uplakani rastanci, sa onim: ‘ Vidimo se opet na raspustu’. Kasnije je moja tetka odselila u drugi grad i više ga nisam vidjela.

Kao većina tinejđerki i ja sam se zaljubljivala, bar jednom mjesečno. Svaki od tih momaka je bio meni tada poseban, najljepši i onaj ‘pravi’, za koga ću se već sutradan udati, djecu mu roditi. Već sam ja imala spremna i za djecu imena. Imala sam sliku vjenčanice kakvu želim na svadbi nositi. I spremnu pjesmu za prvi ples. Nakon par dana, mjesec, posvađamo se mi. Svijet se moj srušio. Dođem kući, zabijem glavu u jastuk i plačem ja, ni kiša jesenja tim suzama nije ravna. Niko mene utješiti ne može. Svi mi govore da ima ljepših, boljih, pametnijih… ali jok. Oni mene mrze, zato mi to govore.

Tako ti ja par dana hodam sjebana i ugledam u parku crnokosog mladića. Sjeo na klupu preko puta mene. Šalim se, ja sam sjela na klupu preko puta njega, da bi me vidio. Smiješka se on meni, smješkam se ja njemu. Najljepši osmijeh koji sam do tada vidjela, i još je samo za mene. Zaljubila se ja, srcad mi iz ušiju frcaju. Onaj prošli je bio baš bezveze, nije bio mojih suza vrijedan, zato je bivši, ne!? Ovaj je vrijedan da zbog njega u Lašvu na glavu skočim, a dubina Lašve je tu negdje, meni do vrata, kada u njoj dubim na glavi. Bježala ja sa časova, da bih sa njim u parku sjedila. Dođe mama u školu, vidi izostanke sa časova, pa udri, iako sam bila odličan đak (da se i pohvalim usput 🙂 ). Ali jok, ne slušam ja nju, a i kad mi zabrani izlaske do daljnjeg, ne može mi zabraniti u školu da idem. Vidjet ću ja njega opet, po cijenu batina. Sreća moja, pa je samo jednom sedmično dolazila u školu.

Trajala je ta ljubav dosta dugo. 20 dana. 🙂 Jedan dan ja u park, a preko puta njega druga djevojčica, a na njegovom licu isti onaj osmijeh. Samo ovog puta upućen njoj. Trčim ja kući uplakana, ona torba na leđima tandara gore dole i cipelicu sam negdje usput izgubila… Šalim se, nisam cipelicu izgubila, to je Pepeljugina šupljak priča.

Došla kući, onako uplakana, a mama odmah pljas šamar. Konta da sam keca dobila, pa uplakana došla. Onda ja još više u plač.

I tako… Bilo je još tih uplakanih i tužnih ljubavi, zbog kojih sam suze ronila i batine dobivala, ali sam to junački i stojeći podnijela… I dalje da volim nastavila.

Razlog što sam voljeti nastavila je upravo ovaj osmijeh, koji je sad na mome licu.

Tekst preuzet sa Bubakutak , uz dozvolu autora