Ponedjeljak , 19 kolovoz 2019
Naslovna » Ljubavne priče » Nova godina
Nova godina

Nova godina

Piše: “Magdalena”

1. POGLAVLJE

Evo, dočekala sam i ovu, još jednu novu godinu sa svojom najbližom obitelji. Tko zna hoće li i ona biti puna razočaranja, raspuklih veza ili ljubavi, sreće, veselja… Nego da vam se predstavim. Zovem se Lorena. Imam 16 godina i idem u 2. razred Gimnazije u Sisku. Živim u Petrinji sa svojom obitelji. Obožavam mačkice i imam ih oko 15 – ak. Imam dečka, Filipa, prezgodan  je i pravi je mekušac, a zajedno smo oko 4, 5 mjeseci. Ima 17 godina. U svoje slobodno vrijeme sam Sisačka manekenka i stalno sam okružena modom, ali i volontiram u sisačkom karitasu. I ne smijem zaboraviti napomenuti da bi sve svoje slobodno vrijeme dala da sam sa svojom najboljom crvenokosom prijateljicom Petrom, i vjerujte mi, najbolja je. Voljela bih da ove godine sve stvari krenu nabolje. Razumijem da smo zapeli u svijetu u kojem se sve vrti oko cigareta, droge, alkohola pa čak i ubojstva, ali kad bi sve barem htjeli pomoći i kad bi barem svi imali stav kao ja pa pomagali u karitasu, mislim da nam ne bi bilo kraja i da bi zajedničkim snagama se suprotstavili se svijetu. I da vam priznam, nikad ne bih željela oboljeti od neke neizlječive bolesti, niti želim da netko drugi oboli od takve bolesti. Bilo bi najbolje da takve bolesti jednostavno nestanu. No, bezobzira na to, nadajmo se najboljem u ovoj godini i jedino što želim je mir u svijetu, da sam zdrava i da sam sa svojim Filipom i sa svojom obitelji sretna cijelu ovu godinu.

2. POGLAVLJE

Aaaa… Joj, kakvo divno jutro. Zvrrrrr. Zvrrrrrr. Nadam se da taj netko tko zove ima dobro objašnjenje zašto zove.
– Halo? – pitam još onako pospano.
– Dobro jutro, ljubavi. – to je Filip. – Nemoj mi reći da sam te probudio na ovako lijepo, snježno jutro.
– Molim? Jesi ti to rekao snježno? – začuđeno ga pitam.
– Da. Čini mi se da jesam.
– Aaaaaaaaaaaaaaa! – obožavam snijeg. Brzo sam iskočila iz kreveta i potrčala do prozora da vidim snijeg.
– Super, mislim da su mi bubnjići popucali. Nego da te nešto priupitam. Jesi slobodna danas oko 14 sati?
– Naravno da jesam, praznici su, a mislim da ne idem nigdje u goste. Tako da sve u svemu jesam. Zašto?
– Pa vodim te na jedno mjesto, al ti neću reći kuda.
– Dobro, gdje se nađemo? – pitala sam uzbuđeno. Inače obožavam iznenađenja. Hihihihi…
– Ja dođem po tebe. I samo se dobro obuci, znaš nije vani baš tako toplo.
– Budem. Pusa. Volim te.
– I ja tebe.
Joj jedva čekam. Pogledam na sat. Uff, tek je 9 sati. Ne mogu se dočekati. Jeeej. A dobro, ništa onda, vidim da ću morati biti strpljiva ipak je 14 sati još daleko. Nego, da vidimo mi šta tu ima finoga za papati.
– Jutro mama.
– Dobro jutro pospanko. Mislila sam da se nećeš dignuti još do 12 sati. – baš je pravi vrag ta moja mama, ali ju volim.
– E pa prevarila si se. Nisam se baš tako kasno vratila sinoć, bilo je samo 4 sata.
– Hmmm hmm hmm…
– Jel idemo kud oko 14 sati? – kopajući po hladnjaku pitam punim ustima.
– Ne, mislim da ne. Zašto?
– Maa, Filip me opet negdje vodi a ne želi mi reći kuda.
– Znaš, Filip je baš drag dečko.
– Ma nemoj mi reć. Šta ti misliš da bi bila s njim da to ne znam? Baš si smiješna. – smijuljim se.
– Dobro, moram ići na posao. Pripazi na seku, sad bi svakog trena trebala doći baka. I molim te da se vratiš do 17 sati jer idemo do tvojih krsnih kumova. Ajde pusa. I dobro se obuci, počelo je dosta puhati.
– Hoću. – mrmljajući joj kažem dok joj dodajem kaput s vješalice.
– Bok!
– Bok!
Stvarno je najbolja mama na cijelom svijetu. Zove se Kristina, a moja baka, njena mama Katarina. Ipak nije poput svih drugih baka, Katica. Nego da se ja vratim svom doručku. Što bi danas mogla doručkovati, vafle, jaja ili možda palačinke s vrućim kakaom? Idem prvo probuditi Miu, a do tada ću se već odlučiti.
– Mia? Sekice… – probam tepajući.
– Jesi ti moj dobri anđeo? – pita poluotvorenim očima.
– Ma za tebe mogu biti i Djed Mraz.
– Ti bi njemu uzela posao. Ne možeš to samo tako, to ti moraš njega prvo pitati. – drsko ga obrani.
– Ma nemoj, a odakle ti to znaš? Ustvari, nije bitno. Obuci se i doći dolje u kuhinju. Speći ću nam palačinke, a do tada će doći i baka. Poslije ću se pitati Djeda Mraza mogu li preuzeti njegov posao.
– Dobjo seka. Kako god ti kažeš. – umiljato će mi.
Da, prava je mezimica. Ide tek u prvi razred, a već nam se ulizuje. Pitam se na koga je.. Hahahah… Pogledam ponovno na sat kad ono, već je 10. Din don. Oh, to je sigurno baka. Sad kad je već bila na placu.
– Dobro jutro, pa gdje si ti Laura do sada. Čekam te tu već dvije minute.
– Sigurno si iscrpljena od tolikog čekanja. – smješkajući se kažem.
– Bakaaaa! – viče Mia spuštajući se niz rukohvat stepenica.
– Jesam ti rekla da to ne radiš, dijete drago. To je preopasno. Možeš pasti na glavu ili ruku i jako se ozlijediti.
– Nego bako daj da ti pomognemo s tim vrećicama, vidim da si opet svratila plac prije nego što si uopće došla do nas. – opet joj se smijem. Ne mogu odoljeti, ali ipak je to moja baka i nju isto jako volim.
Odnesem vrećice na kuhinjski stol, pogledam na sat i vidim pola 1, mislim, kad prije. Uzmem dva tanjura i dvije šalice, nutellu i mlijeko iz hladnjaka i sjednem za stol. Ah, to je pravi doručak. Palačinke s nutellom. Ima li nešto bolje? Ma ima, ali ja to tek tako kažem.
– Mia, dođi sjedni i jedi. Da znaš samo kako lijepo mirišu. Uh, uh.
– Baš ti je fino, seka.
– Znam. – kažem trpajući zadnji dio palačinke u usta.
Din don.
– To je Filip. Moram ić. Boook cure. Lijepo se zabavite. U sekundi sam obukla kaput i cipele i nestala zajedno sa Filipom. Naravno poslije poljupca.

3. POGLAVLJE

Na putu do tamo negdje gdje već idemo, pokušala sam nagovoriti Filipa da mi kaže gdje idemo, ali nije htio. Bio je baš tvrdoglav. Šetali smo zaleđenim cestama poput dva zaleđena snjegovića. Zagrlio me i rekao da ćemo brzo stići do odredišta, ali se i dalje nisam odmrznula, a nije niti on. Došli smo do parka, samo drugim putem. Inače bi tamo bili prije 10 minuta. Ogledala sam uokolo, pogledala ponovno u Filipa i samo ga pitala:

– Možeš mi molim te reć zašto smo ovdje?
– A jel možeš ti molim te se još malo strpit?
– Naravno, ako se dotad ne pretvorim u ledenu skulpturu.
I dalje sam pogledavala uokolo, snijeg je sve jače i jače padao. Okrenula sam se leđima Filipu, kad me odjednom netko ili nešto zgrabilo za bokove. To je bio on. Srećica. Podigao me i počeo odbrojavat. 10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1. Iznenađenje. Samo se smiješio i vrtio me, a ja sam otvorenih usta ostala bez riječi kad su se oko mene počele paliti lampice. Spustio me, primio za ruku i odveo do jednog snjegovića. Rekao mi je da pogledam u njegovu desnu ruku, a ja sam se samo nasmijala jer snjegovići nemaju ruke. Pogledala sam, imao je ruke, a u njegovoj desnoj ruci je bio neki crveni papir. Razmotala sam ga i zainteresirano pogledala što piše unutra. Pisalo je:
„Sad kad si već do ovdje došla, mislim da
bi mogla dati pusu svome briljantnom dečku.
I sretna ti nova godina ljubavi.“
Bez razmišljanja sam ga zagrlila i to je bio dosta dug zagrljaj. Potom sam ga poljubila što je bio također dug poljubac i tek sam onda progovorila.
– Ljubavi… Ne znam što bih ti rekla. Jednom riječju, predivno…
– A da? Jel vrijedilo čekanja?
– Da, i čekanja i smrzavanja.
– E pa drago mi je, samo šta idemo na još jedno mjesto.
– A oćeš mi sad reć kud idemo?
– Aha. U trgovinu igračaka.
– Zašto tamo? Moram kupit nešta sestričnama za Novu godinu i Božić, a njih je tri pa onda… Znaš.
– Baš si prava dobrica. Zato te i volim. – cmok, cmok. Hihihihi…
– Ajmo.

4. POGLAVLJE

– Evo, izvoli.
– Šta? Mislim… Šta?
– Šta nećeš?
– Ovaj… Ma hoću, ipak je to tvoj poklon, al si me iznenadio. Znaš…
– Onda dobro.
Kupio mi je velikog, narančastog medu. Samo za mene. A za nas oboje je kupio milku, rekla sam da ne mora toliko trošit, al je inzistirao. Mislim, milka je milka, i to s lješnjacima, moja omiljena čokolada. Krenuli smo kući, stali do videoteke i posudili jedan romantičan film Prosidba. Odličan film, pogledajte kad stignete. Baš je pravo srčeko. Al to sad znači da ja i njega moram sad nagradit, ali tu postoji problemčić. Šta da mu dam? Sve ono šta on  voli, nisu stvari… Mislim, to su sve sportovi, hrana… Pa da! Njegovo omiljeno jelo je piletina na  bilo koji način, a većinu je probao samo nije jedan način pripremanja piletine. Bakin specijalitet, a za desert torta od sira (također njegovo najbolje jelo). Uz tu lijepu, finu večericu bi trebalo još nešto smislit, a da to nije gledanje filmova koje stalno gledamo. Možda nešto kao plesanje. Nismo još nijednom bili na plesu otkad smo zajedno, mislim bili smo u disku, al ne mislim na takvo plesanje. Plesanje, plesanje. Pa da, morat ću kasnije nabavit ulaznice i vidjet jel ima uopće negdje u blizini takvo što.
– Filipiću – cmok, cmok. –  ja ti moram ići domaaaaa.
– Ajoooooj. A dobro, odvest ću te sve do praga. Ljubavnog praga.
– A da?
– Da.
– Onda krenimo do ljubavnog praga! – kažem pokazujući u smjeru moje kuće.
– Jesi slobodan u petak?  – upitam radoznalo smijuljeći se.
– Daaa. Zašto?
– Dođi do mene oko 19 sati u petak i sve ćeš saznati.
– A daj reci zašto.
– Ne možeee. I obuci odijelo. Book. Čujemo se još.
– Hmmm.
Došla sam kući, legla na kauč pokraj kamina i upalila telku. Odjednom mi je postalo zima. Uzela sam pokrivač i pokrila se sve do glave. Dozvala sam baku i pitala ju može li mi donijeti toplomjer. Temperatura mi je bila 39°C, ali se nisam previše brinula jer je to sigurno zato što je vani jako hladno ali ću se ugrijati i sve će opet biti normalno. Popila sam jedan lupocet i krenula u sobu. Pročitala sam par stranica neke knjige (Čarobne hlače) i odlučila otići malo na Facebook. Nisam dugo. Inače ja vam baš ne preferiram facebook, nekako mi nije zabavan, a i ne stignem zbog svih svojih aktivnosti. Tako da mi je uglavnom ne potrebna stvar u životu. Da vidimo ima li što zanimljivo… Nema nikoga ni ničega. Aaaaaa. Spava mi se.

5. POGLAVLJE

– Dobro jutro spavalice. Laura šta si ti sanjala? Pogledaj kako si znojna. – kaže tata dirajući mi mokro čelo.
– Ne znam. Samo znam da mi je bilo sinoć zima, jako zima, a tijekom noći opet jako vruće. Ma ne znam. Šta je za doručak?
– Ne znam, Mia i mama nešta spremaju.
– A dobro, idem se obući i dolazim.
Zvrrrrr. Zvrrrrrr. Joj, gdje mi je sad mobitel i ko to sad zove?
– Halo? – pitam na živcirano.
– Netko je ustao na lijevu nogu. – to je Petra. – Dobro jutro.
– A, ti si. Dobro jutro. Ma nisam ustala na lijevu nogu, samo se nisam dosta naspavala. Imala sam sinoć malu temperaturu i nisam baš mogla spavat.
– O Bože. Jesi sad dobro?
– Ma jesam. Ići ću si izmjerit temperaturu kad se najedem.
– Šta si ti mene trebala? Vidla sam poruku na Facebook-u.
– Možeš doć do mene oko 11 sati, treba mi tvoja pomoć. Želim iznenadit Filipa s nečim ko šta je on mene jučer.
– Oke, vidimo se. I dobar ti tek.
– Hvalaa. Book.
Temperatura pala. Doručak, topli sendviči i čaj od šumskog voća. Njama. Da vidim kolika mi je temperatura još. Uh, odlično, 36,9°C. Mislim da mi treba hladan tuš. Smrdim po znoju. Fuuj. Svukla sam svu robu sa sebe, kad sam vidla dvije, tri crvene točkice na ruci i nozi veličine pribadače. Nisam mislila da je to ništa neobično, nisam htjela stvarati paniku, možda je to samo neki osip koji će brzo proći. Otuširala sam se, obukla svoju omiljenu zimsku haljinu, štramplice i navukla kućne papuče kad je zazvonilo zvono na vratima. To je sigurno Petra, kad ono poštar. Stvarno sam se razočarala kao malo dijete kome mama neda da jede slatkiše prije večere. Nazvala sam ju da provjerim gdje je i hoće li uopće doći. U mojoj ulici je, svakog trena bi trebala stići. Ah, evo je. Čim je stigla popile smo sok, uzele svaka po jedan mamin kolač i krenule ravno u moju sobu. Prvo što smo napravile je to da smo nazvale baku da vidimo je li slobodna, inače bi sve propalo. Bez večere, nema iznenađenja. Rekla je kako je slobodna pa smo krenule surfati. Razočarale smo se kad smo vidjele da nema nikakvog plesa kojeg sam zamišljala. Ali smo našle nešto još bolje. Provjerila sam kod Filipa je li plan još uvijek vrijedi i krenula u ormar. Za savršenu večeru, fali mi još samo savršen izgled. Nismo našle ništa pa nas je moja mama odvezla u Sisak do trgovina robom. Našle smo predivnu malu, kratku suknjicu i kupila sam vestu, smećkastu, i odlučila sam obući svoju crnu majicu, smeđu torbu, crne hulahupke i svoje crne cipele na punu petu. Bit će super i da, stavila sam šal (mali dodatak, svemu tome).

Jedva čekam… Vratile smo se iz Siska javnim prijevozom (busom), legle na moj krevet i zezale se. Imale smo vremena, bilo je tek 17 sati, tek za 2 sata dolazi Filip. Razmišljale smo o tome kako će izgledati večer. Čak smo malo i glumile. Ja sam naravno bila ja, a ona Filip. Bilo je predobro, možda bi jednom trebale i predstavu održati. Tko zna. Hahahahha…

6. POGLAVLJE

Pola 19 je. Obukla sam se, namirisala, našminkala, spremila stol, potjerala roditelje i sestru kumovima, baku također potjerala kući, spremila sam ulaznice u kuvertu, pripremila romantičnu glazbu i nervozno čekala zvono. Upalila sam televiziju, ne pomaže. Odlučila sam ga nazvati, možda samo kasni ili… Ne, neću to niti pomisliti. Sigurno će doći. Din don. Znala sam!
– Eeej.
– Eeej.
– O, moj, Bože! Prvi put te vidim u odijelu.
– I kako mi stoji?
– Veličanstveno. – kažem uz pokoji smiješak. – Nego daj mi kaput.
– Nešto divno miriši, i to mi miriši na piletinu.
– Drago mi je da ti se sviđa, a još draže što imaš takav njuh. Izvoli, sjedni.
– Hvala. Samo mi nemoj reći da si ti kuhala.
– Nisam. –  kažem nezadovoljno. – Ali sam pomagala.
– Onda dobro.
Stavila sam jelo na stol, prvo juhica, koja nije bila u planu, ali baka je baka. He, he. Svidjela mu se, a tek ostatak. Piletina je nestala u trenutku i baš mi je drago da mu je bilo prefino. U desertu smo uživali oboje podjednako, čak je mrvicu i ostalo. Glazba je svirala, a ja sam otišla po kuvertu. Pružila sam mu kuvertu, radoznalo ju je otvorio i  pročitao naglas:
„Ulaznica za dvoje za ˝ZORA˝ bar. Večer žive glazbe, dođite, pjevajte do zore i zabavite se. Čekamo vas. Početak sviranja od 22 sata.“
Ništa nije rekao, samo se glasno nasmijao.
– Kada smo ono što zaista želimo biti i tamo gdje želimo biti – to je sreća. – rekla sam, poljubila ga u obraz i čvrsto zagrlila.
Pojačala sam malo glazbu, pružila mu ruku da ustane i lagano smo zaplesali. Nisam mislila ni o čemu drugome nego o sreći koju imam, koja mi je podarila Filipa. Kada je sat otkucao svoja 22 sata, krenuli smo se spremati, a sve do tada smo bez prestanka plesali bez i jedne riječi. Kad smo izašli van, snijeg je ponovno padao i padao, bez prestanka. Provukli smo se kroz mećavu i stigli do bara. Ušli smo, pronašli svoj stol, naručili piće i zaplesali. Nismo dugo mogli plesati, odjednom su mi se pojavili bolovi u kostima i morala sam sjesti. Odlučili smo otići kući, a na putu do kuće, vratila mi se temperatura, ali je ovaj put bila 40°C. Filip nije znao da sam sinoć imala temperaturu, nisam ga htjela plašiti, mislila sam da nije ništa strašno. No kada smo se vratili kući, moji su napravili paniku, ali ne zbog bolova u kostima, već zbog temperature. Mislili su da imam bolove u kostima zbog plesanja i zbog šetanja po trgovinama s Petrom. Nije mi bilo do svađe pa sam samo primila Filipa za ruku i odvukla ga u svoju sobu. Zaspala sam za 5 minuta u njegovom naručju, pa nije želio ići kući, a ni mojim roditeljima nije smetalo. Znali su da nam ne bi palo na pamet nešto kao vođenje ljubavi, a opet su mislili kako će mi biti bolje u njegovoj prisutnosti.

7. POGLAVLJE

Nakon dva mjeseca, temperaturu sam imala rjeđe, sitne crvene točkice po tijelu veličine glave pribadače su se sve više pojavljivale kao i modrice, koža mi je postala bljeđa, noćno znojenje se događalo svake noćI, nikome nisam govorila pa čak ni Filipu, jer sam mislila da nije ništa strašno. Malo sam progooglala te simptome i otkrila da su to simptomi leukemije. Nisam htjela sama razbijati glavu o tome pa sam se naručila kod doktora. Roditeljima sam rekla da idem do Petre, a Petri sam rekla da ako ju netko pita zna li gdje sam, da kaže da sam kod nje. Rekla sam doktoru sve što mi se događa zadnja tri mjeseca i što sam otkrila na internetu.
– Laura, izgleda da je točno što si otkrila na internetu. Imaš leukemiju, ali se još da izliječiti. Razvija se tek tri mjeseca što je premali rok. Leukemija je izlječiva bolest tako da se ne brini. Uzrok leukemija je nepoznat, ali je uvijek povezan s oštećenjem deoksiribonukleinske kiseline (DNK). Ta oštećenja mogu biti nevidljiva na razini gena ili uzrokovana promjenama u cijelom kromosomu ili u njegovu dijelu. Za sada se zna da se najčešće prenosi genima. To moraš reći roditeljima, svakako. Kada porazgovarate i odlučite hoćeš li se liječiti, dođite do mene i pokrenut ćemo postupak. Školovanje ćeš morati nažalost zaustaviti jer ćeš se brzo umarati  pri većem naporu, gubit ćeš tek i težinu. Što znači da ćeš morati mirovati. Ili slezena ili jetra ili oboje će ti se povećati, događat će ti se bezbolno povećavanje limfnih čvorova što nećeš ni osjetiti, ali je svejedno opasno. Kada se ponovno vratiš objasnit ću i tebi i tvojim roditeljima detalje liječenja pa ćemo vidjeti što će biti dalje. I pitaj roditelje je li imao tko u tvojoj obitelji leukemiju. Može?
– Aha. Onda ništa. Hvala vam. Doviđenja.
– Doviđenja.
Putem do kuće sam razmišljala malo kako ću reći roditeljima, nisam se previše brinula za sebe, što bude bude, ali sam se brinula kako će oni reagirati. Moja razmišljanja je najednom prekinula zvonjava mobitela. Joj, pa da, zaboravila sam nazvati Petru kad sam izašla.
– Halo? Joj oprosti, zaboravila sam.
– Pa lijepo od tebe. Nego, hoćeš li mi sad barem reći šta se događa? Kakva je to tajnost?
– Sve ću ti uskoro reći, ali ne mogu sad, sad moram ić doma. Oke? Ne ljutiš se?
– Ne, ali mi obećaj da ćeš mi reći.
– Obećajem.
Došla sam kući i bez pozdrava odjurila u sobu. Uzela laptop i pokušala saznati malo više o leukemiji. Smislila sam kako da kažem roditeljima. Poslije večere ću razgovarati s njima, a prvo ću biti onako znatiželjna i raspitivati se o takvim bolestima, a kasnije i je li imao tko u mojoj obitelji leukemiju. Tek onda ću im reći da imam leukemiju kad me pitaju zašto se toliko raspitujem o tome. Odlučila sam da Filipu neću reći sve dok se ne počnem liječiti. Ako se budem liječila.

8. POGLAVLJE

Razgovor s roditeljima je odlično prošao, zapravo su oboje zaplakali kad sam im sve rekla, ali sam ih utješila. Rekli su da nitko od obitelji nije imao leukemiju. Sutradan smo odmah otišli do liječnika, a baka je čuvala Miu. Liječnik nam je sve detaljnije objasnio pa čak i to da nije nitko drugi morao imati leukemiju u mojoj obitelji. Poslao nas je u bolnicu na neke analize koje su potrajale cijeli dan. Ostala sam u bolnici na infuziji preko noći kako bi imala više energije pošto nisam mogla ni jesti ni piti. Filip me je zvao, ali mi je mobitel ostao kod kuće. Mama mu je sve rekla i on je u roku sekunde bio u bolnici sa mnom. Nije ništa rekao niti mi prigovarao zašto mu nisam rekla, samo me je čvrsto zagrlio. Pitao me jesam li dobro, ali sam mu samo odgovorila smiješkom. Rekao je da će biti sa mnom cijelo vrijeme, tijekom cijelog liječenja i da ćemo i nakon liječenja biti zajedno jer me voli. Vratila sam se kući zajedno s Filipom, ali ga je moja mama jedva nagovorila da  ide kući jer je cijelu noć probdjeo nadamnom. Nazvala sam Petru i zamolila ju da dođe do mene da održim obećanje i sve joj ispričam. Din don.
– Mia, možeš otvorit?
– Ma naravno sekice najdraža. – umiljato će mi.
– Bok, Petra. Sjedni. Hoćeš nešto popit?
– Bok cure. Ma neću ništa. Nego reci mi napokon što se desilo.
– Mia, ajde odi mami pomoć oko ručka. Bila sam sinoć u bolnici jer…
– Šta, jesi dobro? Šta je bilo?
– Pa da mi ne upadaš u riječ rekla bi ti šta je bilo.
– Dobro, dobro. Nastavi.
– Znaš, zadnja tri mjeseca, od nove godine, nisam se baš najbolje osjećala. Odlučila sam otići do doktora prekjučer i ispričati mu se što mi se dogodilo zadnja tri mjeseca. Rekao mi je kako imam leukemiju.
– Šta? Leukemiju? O Bože! Dođi da te zagrlim. Jesi dobro?
– Jesam, jesam. Nego slušaj dalje priču.
– Dobro.
– Poslije nas je doktor poslao u bolnicu na pretrage koje su se malo oduljile na cijeli dan, a na kraju sam ostala preko noći u bolnici na infuziji. Mobitel mi je ostao doma, a Filip me zvao. Mama se javila i sve mu objasnila i došao je meni dok si reko keks. Čvrsto, čvrsto me zagrlio. Cijelu noć je bio sa mnom i sad kad smo došli doma, mama ga je poslala doma da se odmori jer cijelu noć nije spavao.
– A miš… Ali to sve ti nije isprika. Meni si morala reć, nakon dugogodišnjeg prijateljstva, mislim da sam to zaslužila. Al opet najbitnije je da si ti sad dobro. – rekla je Petra namrgođeno.
Dok smo ja i Petra časkale, Filip nije otišao kući već mome doktoru. Petra je otišla kada sam zaspala tako da ne znam kad točno. Kad sam se probudila, najednom sam  postala gladna pa sam otišla u kuhinju. Doktor nam je rekao kako je to moguće, nekad ću biti gladna, ali duže vrijeme neću. Pojela sam velik sendvič sa salamom i sirom i popila šalicu mlijeka, da mi barem malo ojačaju kosti.  Pravi ručak, nema šta. Krenula sam u dnevni boravak kad mi je odjednom zazvonio mobitel u džepu.
– Halo?
– Ej! Ja sam. Kako si mi, ljubavi?
– Eeej! Dobro sam, upravo sam se najela.
– Super. Doći ću ja sad do tebe, moram ti reć jednu sretnu vijest.
– A da? Dobro onda, vidimo se. Pusa.
– Pusa.
Već nakon petnaest – ak minuta zazvonilo je zvono. Din don.

9. POGLAVLJE

– Šta si brz.
– Trudio sam se kad imam ovakve vijest. Siguran sam da će ti se svidjeti. – sretno mi je rekao Filip.
– Daj mi kaput i dođi, sjedni.
Ništa nije rekao i samo mi je pružio kuvertu. Mislila sam si tko zna šta je u njoj. Uzela sam ju, otvorila i počela čitati sve glasnije i glasnije.
„Osvojili ste putovanje za dvoje na mjesec dana u neke poznate svjetske metropole: Miami, London, Bora Bora, Rim, Paris, New York, Rio de Janeiro, Dubai, Las Angeles, Atena, Venecija, Fiji, Sydney, Las Vegas i Machu Picchu. Putovat ćete petnaest dana, a u svakom gradu ćete provesti po jedan dan. Svaki grad ćete moći sami istraživati. Prenoćište vam je osigurano, u svakom gradu ćete dobiti luksuzni apartman. Javite se na broj: 088 868 761 i saznat ćete sve detalje. Vidimo se.“
– Ajooj! To je super, ali mislim da mi doktor neće dopustiti. Mislim zbog liječenja i svega toga.
– Imaš još nešta u kuverti.
Začuđeno pogledam ponovno u kuvertu i pronađem još jedna papir. Pogledam u Filipa, razmotam papir i vidim još jedan tekst pa počnem čitati:
„S obzirom na razvoj leukemije, dopuštam vam da odete na putovanje od 15 dana pod dva uvjeta, da se dobro zabavite i da pazite na sebe. doktor primarijus Branko Petrić“
– To! Idemo na putovanje po svijetu!
– Daaa!- zagrlio me, podigao i vrtio po dnevnom boravku.
Zvrrrr. Zvrrr. Ma tko li to sad zove? Sad kad mi je najbolje.

10. POGLAVLJE

– Halo?
– Lorena, bi li bila tako dobra da mi otvoriš vrata, ostao mi je ključ u kuhinji na stolu prije nego što sam otišla u trgovinu. – rekla mi je mama ne zadovoljno  zato što nismo čuli zvono.
– Naravno majčice. Zašto prije nisi rekla ili pozvonila.
– Ma vidiš, vidiš.  Kako mi to nije palo napamet. – samo se nasmijala i krenula u kuhinju spremati večeru, a u prolazu me pitala jesam li što jela danas. Pohvalila sam se sa svojim ručkom, ali nije bila baš zadovoljna. Pitala me zašto nisam jela neko povrće ili voće da dobijem što više vitamina. Samo sam puhnula zrak, okrenula glavu i zavalila se zajedno s Filipom u naslonjač. Već nakon par minuta, mama nam je došla s tanjurom punim voća. Bilo je tu svega: banani, jabuka, grejpa, šipka, kiwija, mandarina. Kad moja mama ode u kupnju, vraća se punih vrećica, zato tata uvijek ide. Mama često, tj. jako često kupi i ono šta treba i ono šta ne treba. Takva vam je moja mama.
– E, mama.
– Da dušo?
– Ja i Filip idemo na putovanje.
– Molim? Filipe, ti si jedan krasan i dobar dečko i drago mi je što usrećuješ moju kćer, ali ovdje povlačim crtu. Ti si lud! – to je rekla u šali iako smo morali ju nagovarati, a nismo se ni sjetili da imamo doktorovo dopuštenje.
– Mama.
– Mislim što je previše, previše je.
– Maamaaa.
– Ma što je Laura? Rekla sam da ne može i točka.
– Ali doktor mi je dopustio i to napismeno. – pružila sam joj doktorov papir.
– Pih. Neka je on rekao što hoće. Jesi li ti njegova kćer ili moja?
– Tvoja? Mislim, ne znam.
– Naravno da si moja. – rekla je mama pomalo ljutito, a Filip se u pozadini samo smijuljio.
– A da ti malo pomogneš? – pitala sam Filipa lupajući ga laktom u bedra.
– Ali gospođo Kristina, vjerujte mi da ću je paziti kao oko u glavi. Neće joj pasti ni vlas s glave. Zar mislite da bi dopustio da joj se nešto dogodi?
– Razumijem te sinko, ali je preopasno.
– Mama, što ako se ne izliječim, što onda? Ja se neću i ne mogu pomiriti s tim da ću umrijeti, a da ne vidim svijeta. Želim barem nešta napraviti od svojih snova.
– O Bože Laura zašto to govoriš? Naravno da ćeš se izliječiti i sve će biti kao i prije.
– Mama, ništa više ne može biti kao prije.
Na večer, poslije večere, još smo raspravili i s tatom. Pošto je Filip ostao na večeri, tata je pokušao imati barem malo razumijevanja. Ja i Filip smo uspješno nagovorili moje roditelje, a njegovi nisi imali ništa protiv, naprotiv, bili su sretni zbog nas. Poslije večere, papali smo šarene bombone i nazvali smo onaj broj na pismu i objasnili su nam sve detalje. Rekli su nam kako naša ˝egzipicija˝ započinje 7. 6. , tog dana moramo biti na glavnom kolodvoru i takve neke stvari. Ne mogu se dočekati. Aaaaa! Još samo malo, a čini se kao vječnost.

11. POGLAVLJE

Nakon mjesec dana, Filip i ja vratili smo se živi i zdravi kući. Zdravi još kako tako, ali živi smo bili. Mama je čvrsto zagrlila i nije me htjela pustiti nekih 3 minute. Tata me poljubio u čelo, a Mia mi se samo zaletila u naručje.
– I, kako vam je bilo? – pitao je zainteresirano tata.
– Da samo znaš. – odgovorila sam mu pogledavajući u Filipa.
– Pa, drago mi je da ste se lijepo proveli, a sad ravno u krevet i ne želim te više vidjet na nogama sljedeća 2 tjedna. – rekao je tata pomalo strogo, ali pažljivo.
– Vjeruj mi, i hoću. Pomalo sam umorna. – zijevnula sam.
– E, idem ja doma pozdravit se sa svojim i raspakirat se. Nazvat ću te navečer. – rekao je Filip.
– Ajde, pusa i bok.
Odmah sam krenula prema svojoj sobi, a usput sam zamolila tatu da mi ponese kofere. Samo se nasmijao kad je podigao prvi kofer. Presvukla sam se u trenirku i kratku, široku majicu i zgrabila mobitel. Nazvala sam Petru da se ne brine.
– Ej! Stigli smo.
– Stvarno? Kad?
– Možda prije 20-ak minuta.
– Onda si me mogla prije nazvat.
– Joj, joj.
– Dobro, oprosti. Kak si? Jesi dobro?
– Jesam, odlično se osjećam samo šta sam malo umorna, ali to je od puta.
– Onda dobro. Pričaj mi, kak je bilo. Želim čut sve detalje.
Prepričala sam joj svaki dan, vrlo detaljno. Pričale smo možda nekih sat, dva. Čim smo završile s razgovor, sva nasmijana sam otišla do kupaonice. Otuširala sam se, vratila se u sobu i na mobitelu našla 10 propuštenih poziva od Filipa. Miš moj mali, toliko mu nedostajem, a mjesec dana smo bili svaku minutu zajedno. Nazvala sam ga, a još ne napravi nešta ludo.
– Reci, šta je bilo?
– Pa gdje si ti, mislio sam da ti se nešta dogodilo.
– Ma tuširala sam se. Šta bi mi se dogodilo? Baš si smiješan.
– U biti, ne želim se svađat.
– Reci, šta si me trebao.
– Nedostaješ mi.
– Već?
– Da. Oćeš doć do mene?
– Ne. Šta ti nije dosta mene? Ipak smo bili mjesec dana skupa.
– Tebe me nije nikad dosta. Šta misliš da bi bio s tobom da mi te je dosta?
– Ne znam. Ali stvarno ne mogu. Idem se sad igrat s mamom, tatom i Miom Monopolia.
– A šteta.
– Da, ajde pusa. Volim te.
– Ja tebe volim više.
– Ma ja tebe volim više.
– Ne, nego ja tebe.
– Hahaahaah.
Poklopila sam i krenula u dnevni boravak s kutijom Monopolia. Mama je spekla kokica, a tata napravio sokove. Mia je već imala puna usta svega. Rastvorili smo zajedno igru i krenuli igrati. Ja sam, kao i inače pobjeđivala. Igrali smo sve do 22 sata. Možda bi igrali i duže da se Mii nije spavalo, a moram priznat da se i meni malo spavalo. Legla sam i pomolila se Bogu da mu se zahvalim na svojoj obitelji i prijateljima. Jer znam da puno, puno ljudi na svijetu nije sretno, ni upola kao ja.

12. POGLAVLJE

Došao je i taj dan. Danas idem na operaciju. Otišla sam sa roditeljima i Filipom u bolnicu i doktor nam je sve još jednom prilično detaljno objasnio. Liječenje moje leukemije se dijeli u tri faze, a u prvoj primjenjuje se više vrsta citostatika radi zalječenja. Kako se primjenjuju visoke doze citostatika, padaju obrambeni organizmi te otiču sluznice, posebice usta i probavnog trakta. Ostale doktorske izraze i nisam baš razumjela. Da ne duljim. Moram priznati, malo sam se bojala. Sve ovo vrijeme prije operacije, ja sam ohrabrivala Filipa i svoju obitelj, ali sada mislim da sam ja ovdje najveća kukavica. Izašli smo iz doktorove ordinacije jer nam je rekao da pričekamo petnaestak minuta da se pripremi operacijska sala. Ja i Filip smo otišli na kraj dugačkog hodnika i sjeli na klupu. Primio me čvrsto za ruku i rekao:
– Ako štogod ti zatreba, tu sam, zauvijek. – stisnuo mi je još jače ruku i polako i nježno me poljubio. – I ne brini, bit ću uz tebe cijelo vrijeme i sve će dobro završiti. Vjeruj mi.
– Znam. Hvala ti. – čvrsto, čvrsto sam ga zagrlila. I nisam ga puštala dok nas nisu pozvali.
Nakon tri sata…
U nesvjesti sam još od operacije. Počinjem progledavati. Ugledala sam sobu punu bijelih ruža. Pogledam malo bolje, jer mi je sve bilo u magli. Među svim tim bijelim ružama, bila je jedna roza ruža i pisamce. Htjela sam se ustati po pismo i pročitati ga, ali nisam imala snage. U tom trenutku vidjela sam kako se otvaraju vrata i ulaze doktor, mama i tata i Filip. Odmah mi se ozario osmjeh na licu. Kao da me obasjao neki unutarnji žar. Shvatila sam da je sve prošlo. Ništa mi više nije bilo bitno. Počeli su me grliti, a ja im nisam mogla još ništa reći niti im uzvratiti zagrljaj. Kao da ne osjećam svoje tijelo. Doktor je rekao da je to normalno. Da je to od narkoze.
– Mislim da bi ju sad trebali pustiti da se odmori. – kaže moja brižna majka kojoj je čini mi se pao veliki teret sa srca.
– I ja mislim. – Filip kaže sam velikim osmjehom na licu.
– Smije li… Filip… ostati… sa mnom…? – upitala sam doktora sa umornim licem.
– Naravno, ali nemoj mi je još izmoriti. Može? – našalio se doktor.
– Može.
Filip je sjeo pokraj moga kreveta, primio me za ruku i ja sam polako zaspala. Bilo mi je tako lako zaspati pošto sam znala da je on kraj mene. Osjećala sam se kao da spavam na oblaku i da lagani povjetarac mi nosi mirise proljetnog cvijeća. To je tako divan osjećaj. Kada sam malo duže spavala, pojavio mi se jedan lijepi san, niotkuda.

13. POGLAVLJE

Ljeto je. Daleko smo od grada. Trava je suha, a vjetar raznosi mirise ljeta. Filip i ja sjedimo ispod krošnje drveta na kojem su urezana naša imena. Na pikniku smo. Sretni smo, sretniji nego što smo ikada bili. Pričali smo stare dogodovštine i smijali se do suza. Bili smo tako sretni. Sretni. Nakon nekog vremena, šetali smo šumom. Odjednom je Filip samo stao i ja sam ga pogledala. Osmjehnuo se i poljubio me. Bila sam iznenađena. Krenuli smo dalje šetati i stigli do jedne napuštene drvene kuće. Pokraj nje je bila stara tužna vrba, a među njezinim granama jedna drvena ljuljačka. Filip me primio za ruku i potrčao prema njoj. Mislila sam da ne bi smjeli, ali zašto ne. Nema nikoga. Sjeo je na ljuljačku, a ja sam samo stajala iza njega i gurala ga. Niotkuda se stvorio neki stari čovjek i prišao nam da ga nismo ni opazili. Nasmijao se i razveselio što nas vidi tako sretne. Nije nam ništa rekao, a mi smo se samo ispričali i pobjegli smijajući se. Došli smo do dijela grada i Filip je ugledao štand s balonima. Kupio mi je dva balona i rekao: „Jedan balon sam ja, a drugi balon si ti. Ta dva balona čine nas. Kada ih god pogledaš, sjeti se nas, naše sreće i današnjeg dana. Nikada nas nemoj zaboraviti.“ Nasmiješila sam se i poljubila ga u obraz. Znala sam da sve što je dobro da će kratko trajati. Došli smo do moje kuće i ugledali moje roditelje na pragu kuće, a kuća je okružena policijskim autima i jednim kolima hitne pomoći. Nisam znala što se događa i bila sam potpuno izbezumljena. Potrčala sam do svojih roditelja i pitala ih što je bilo. Mama mi je kroz suze krenula pričati, ali nije mogla. Tata ju je zagrlio i rekao joj da će sve biti dobro.
– Baka Katarina i Mia su bile same u kući. Mama i ja smo bili u gradu, morali smo obaviti nešto vezano za račune. – tati je postalo teško. Vidjela sam i sama da se nešto jako loše dogodilo.
– Gdje su baka i Mia? Gdje su? – pitala sam ih sva zabrinuta.
– Imali smo provalnika u kući. Imao je nož. Baka je poslala Miu u njezinu sobu i pokušala otjerati provalnika. Mia nije htjela otići neko je… Napala ga je s metlom. Vrištala je i on ju je… Probo ju je nožem… Baku je samo okrznu…
Tog trena kao da nisam imala noge, pala sam na pod i vrištala: „Miaaaaaaaaaaaaaaaa!!!“ Filip me podigao i čvrsto zagrlio. Gorko sam plakala, a u glavi mi je samo odzvanjalo: „Mia, Mia, Mia, Mia…“ Trznula sam se i odjednom sam se samo probudila. Našla sam se u bolnici na krevetu. Pogledala sam u Filipa i počela plakati. Govorio mi je da je to bio samo san, ali sam se osjećala kao da je to bila stvarnost. U srcu me nešto jako steglo. Kao da imam jedan veliki kamen na srcu. Primirila sam se, obrisala suze i rekla: „To je bio samo san.“

14. POGLAVLJE

Budim se uz divan jesenski dan. Još pokoja zadnja ptica pjevica pjeva svoju veselu pjesmicu. Vjetar polako puše i raznosi šaroliko lišće. Ustajem se iz mirisnog kreveta sa smiješkom na licu. Pogledam kroz prozor i vidim divan jesenski prizor. Toplo sunce grije sve oko sebe, kad da posljednji put u godini se pokazuje. Moram priznati, da se osjećam olakšano sada kada sam se riješila leukemije. Pravo je to olakšanje. Krenem u kupaonicu umiti se. Zastanem na pragu i dobro se protegnem. Sjetim se da bi mogla ići u šetnju sa Petrom, nismo se vidjele tjedan dana. Izađem iz kupaonice, obučem se, uzmem mobitel i krenem prema kuhinji. Putem pogledam na sat u dnevnom boravku. Već je deset sati. Namazala sam si na dvije šnite kruha paštete i natočila si u čašu soka od naranče. Njam. Nazvala sam Petru i dogovorile smo se da idemo u šetnju u pola jedanaest. Sjela sam na kauč i išla provjeriti svoj e-mail na laptopu. Samo sam izustila: „O, moj Bože!“ Dobila sam poziv iz Londona za Zimsku modnu reviju. Oduvijek sanjala o takvom nečem. Mogu povesti još jednu osobu. Nisam ni morala razmišljati koga ću povesti. Htjela sam poslati poruku Filipu, ali je u tom trenutku zazvonilo zvono.
Din don.
To je sigurno Petra, otvorila sam joj i pozvala ju unutra. Ponudila sam joj sok dok ja pošaljem Filipu poruku. Rekla sam joj što mi se sad dogodilo i bila je baš sretna zbog mene. Obula sam cipele, uzela vestu i krenule smo van. Zaključala sam vrata i u tom trenutku je baš došao tata s posla i Mia iz vrtića. Morala sam mu se odmah pohvaliti. Bio je presretan zbog mene. Poslije šetnje, Petra i ja smo svratile do grada na pizzu i piće. Morale smo proslaviti. Predložila sam joj da večeras imamo pidžama party, ona, Mia i ja. Svidjela joj se moja ideja i odmah je javila mami da će ostati kod mene. Na putu do kuće, otišle smo u videoteku i u trgovinu po grickalice i čokoladu. Ipak ne možemo ići praznog želudca na spavanje. Kada smo došle kući, moja mama je već bila doma. Tata joj je rekao za modnu reviju. Pitala nas je gdje smo bile tako dugo, a mi smo se samo pogledale i nasmijale. Odgovorile smo zajedno u glas: „Nigdje.“ Hahahaha… Krenule smo u moju sobu kad mi je zazvonio mobitel. To je bio Filip.
– Ej, Filipe.
– E, reci. Vidio sam poruku. Šta je bilo? Je li se nešta desilo?
– Ma nije. To jest je. Pozvali su me na Zimsku modnu reviju u London. Znaš ono šta sam ti rekla da sam se prijavila.
– Da. Odlično, super. Drago mi je zbog tebe.
– Hvala. Šta radiš?
– Ništa. Evo idem sad van s frendovima, s Markom i Petrom. Ti?
– Ja sam evo s Petrom i Miom na pidžama partiju. Upravo jedemo čips od paprike, čokoladu i pijemo Sprite. Zamisli kombinaciju.
– Hahaha, dobro, ajde pozdravi mi cure moram ići. Došli su dečki po mene.
– Pozdravljaju i one tebe. Ajde pusa i lijepo se zabavite.
– Hoćemo i vi. Pusa.
Najele smo se lijepo čipsa od paprike i čokolade i napile Sprite-a tako da smo sa trboboljom gledale Ledeno doba 3. Uzele bi Petra i ja neki romantičan film, ali pošto je i Mia s nama nismo htjele. I ovo je odlično. Zaspale smo pred kraj filma, pa je tata morao ugasit film i pokriti nas dekom. Imala sam baš lijep san. Sanjala sam da me Filip zaprosio dok smo bili u Londonu na modnoj reviji. Kao da je to bila stvarnost. Bilo je lijepo. Nego, laku noć.

15. POGLAVLJE

21.12.-og krenuli smo prema Londonu. Imali smo plaćene avionske karte za prvi razred. Kako je Filip bio radostan. Kao dijete kad mu date zvečku. Pošto je on bio sretan i ja sam bila sretna. Kada smo stigli u hotel, prvo smo se raspakirali i krenuli na večeru. Poslije večere išli smo malo u šetnju gradom, svratili do Big Bena i London Eye-a. Bilo je lijepo i romantično. Došli smo do jednog parka, bio je tako lijep, prekrasan zaleđeni prizor. Klupe su bile prekrite snježnim plaštom dok je voda u fontani bila zaleđena. S drveća su visjele male, ledene skulpture, svakakvih oblika. Stupovi gradske rasvjete su svjetjeli poput božićnih drvaca omotani šarenim lampicama. Snijeg je počeo sve jače padati. Tek pokoji auto je prolazio cestom. Postajalo mi je biti hladno. Mislila sam kako bi trebali poći u hotel da se ne prehladim. Ipak je sutradan revija. Ne bi ju htjela propustiti zbog prehlade. Filip mi je dao svoju jaknu i kleknuo. Već sam predvidjela što će se dogoditi. Izvadio je iz džepa malenu crvenu, duguljastu kutijicu. Nije izgledala poput onih u kojima je inače prstenje. Otvorio ju je i u njoj je bila prekrasna srebrna ogrlica s divnim malim cirkonićima. Prekrasna je. Znala sam da slijedi ono pitanje.
– Lorena, želiš li postati moja žena? Da zajedno provedemo ostatak naših života do smrti. U tuzi, sreći, radosti, razočaranjima… Onda, što kažeš?
– Filipe, jel ti želiš da dobijem srčani udar? – zajedno smo se nasmijali.
– Mislio sam da samo kažeš da, ali može i to.
– Budalice moja, ustani se. Gledaj, znam da se dugo poznajemo i volimo, ali…
– Zar ne želiš? Zašto? U čemu je problem? Jesam ja nešto pogriješio?
– Samo me pusti da dovršim. Dobro?
– Dobro.
– Slušaj, mislim da ne bi dobro funkcioniralo da to učinimo, ipak smo mladi i to sve… Ali zašto ne, nismo ni prvi ni zadnji koji su se vjenčali mladi? Nemamo 16 godina, pa punoljetni smo. Da, naravno da da… Ne znam što si uopće mislio da ću reći. – uh, kako li sam samo sretna. Upravo ovo, ništa drugo nego ovo, mi je dokazalo da ljubav može pobijediti sve, bolest, svađe, sve. Nisam prije vjerovala nekim takvim pričama, ljubav tog i tog para je zaustavila rat ili ljubav tog i tog para je pobijedila tešku bolest. Sve je to moguće. U  ove dvije godine, dogodilo mi se toliko toga da sam i dan danas zatečena. Sve ovo mogu samo usporediti s ruletom. Sve mi se, cijeli život promijenio u te dvije, samo dvije godine. Zdrava, normalna, zaljubljena djevojka se razboljela od leukemije, pobijedila leukemiju i izliječila se, zaručila sa svojim dečkom u kojeg je dugo sretno zaljubljena. To je tako čudno. Nikome ne bih vjerovala da će mi se ovako nešto dogoditi. Nakon što smo se ja i Filip izljubili, izgrlili i izveselili, odmah sam mu rekla:
– Koje god godine da nam bude vjenčanje, želim da bude na Staru godinu. Dogovoreno?
– Dogovoreno. – zagrlio me, poljubio i krenuli smo u hotel jer sam se sad stvarno počela smrzavati, ali ne od zime, već od sreće. Malo mi je falilo da se skamenim.
Vratili smo se doma u Hrvatsku i rekli našu sretnu vijest svojim roditeljima. Bili su također sretni kao i mi. Bilo im je jako drago zbog nas i poželjeli su nam svu sreću ovoga svijeta. Nadam se da će tako i biti. Već sljedeće godine, imali smo vjenčanje, na Staru godinu odnosno Silvestrovo. Bilo je prekrasno. Petra nam je naravno bila kuma. O tome nismo morali nimalo razmišljati. Moram priznati da mi je to bez obzira na sve ove ostale sretne dane u mom životu, da mi je to bio najljepši. Ako ne znate koga izabrati, s kime provesti ostatak svoga života, odaberite nekog tko će vam uvijek biti najbolji prijatelj. Vjerujte mi, ne govorim to olako. Pokušajte pronaći najjače, najsretnije prijateljstvo u osobi u koju se zaljubljujete. Pokušajte pronaći nekoga s kime se možete smijati. Ali neka to bude ta vrsta smijeha da će vas trbuh boljeti, a nos svrbjeti. Ne ugodna, ne ozbiljna, ljekovita vrsta zabave. Duhovitost je važna. Život je prekratak da volite nekoga pored koga se osjećate kao budala. Pokušajte da ta osoba vam dopušta da plačete, ali ne previše. Očaj će doći. Pronađite nekoga koga želite da bude uz vas kroz sva vremena. Ono što je najvažnije, konačno odaberite onu osobu koja će kombinirati strast, ljubav i ludilo kroz vas. Ljubav koja se neće nikada razvodniti, čak ni kada duboka, tamna voda dođe.

Piše: "Magdalena" 1. POGLAVLJE Evo, dočekala sam i ovu, još jednu novu godinu sa svojom najbližom obitelji. Tko zna hoće li i ona biti puna razočaranja, raspuklih veza ili ljubavi, sreće, veselja… Nego da vam se predstavim. Zovem se Lorena. Imam 16 godina i idem u 2. razred Gimnazije u Sisku. Živim u Petrinji sa svojom obitelji. Obožavam mačkice i imam ih oko 15 - ak. Imam dečka, Filipa, prezgodan  je i pravi je mekušac, a zajedno smo oko 4, 5 mjeseci. Ima 17 godina. U svoje slobodno vrijeme sam Sisačka manekenka i stalno sam okružena modom, ali i volontiram…

Pregled

Ocjena redakcije

Vaše ocjene

Sažetak: Ocijenite pri?u klikom na broj zvjedica ispod desno.

User Rating: 2.58 ( 22 votes)
75

Jedan komentar

  1. Zahvaljujemo se Magdaleni na poslanoj pri?i, i molimo je da nam se javi zbog aktiviranja ?lanstva.