Srijeda , 23 kolovoz 2017
Naslovna » Ljubavne priče » Ljubavne priče: Jedna tužna ljubavna priča
Ljubavne priče: Jedna tužna ljubavna priča

Ljubavne priče: Jedna tužna ljubavna priča

Mislim da je bilo vrijeme da vam ispricam pricu..

Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeci nju…

Ustvari da krenem od pocetka

Tog jutra sam krenuo da kupim cigarete u obližnji ducan, koji je kao i uvijek bio krcat starinama što su se muvali tamo cijeli dan. Sjedili ispred ducana, žicali pare za pivu koju bi odma naiskap popili, pa u roku od minute krenuli u potragu za novom. Vec sam ih znao po imenu: Žuti, Joso, Vlaho i Topic. A tko ih ne bi kad koliko god pijani znali su tko je gdje i s kim šta radio. Naša Informativna Služba. Ponekad ih je cak i policija dolazila pitati za pomoc kad je bilo neko sranje na kvartu.. Ukratko znali su sve.

Te noci bila je pretucena.

Nisam za to niti znao dok me Joso nije povukao za ruku i rekao mi sto je bilo. “Mali jucer je bilo sranje kod Andreje.” Matej, njen bivši je cekao kod njene kuce da se pojavi. Sam bog zna šta je htio od nje. Tamo negdje iza ponoci, ja sam radio, Ivan moj susjed ju je pratio kuci. Pouzdan mali, znao sam da ce ju cuvati. “Ivan je u bolnici” nonšalantno je rekao Žuti. “Koj’ kurac” pomislio sam. No prica se vec izvrtjela u mojoj glavi.

Matej ju je cekao, ona je došla s Ivanom, ovaj je poludio i prebio ga. Puko je definitivno. Otkako mu je stara poginula, stari mu se propio, Andreja prekinula.. više nije bio svoj. “Nece to samo tako proci!” Joso me je pogledao kroz krvave oci, što od alkohola, što od nespavanja i prošaputao.. “Pazi se mali, znaš da nije sasvim svoj.”

Krenuo sam prema njenoj kuci..

Ako je dobro bit ce doma, ako nije ubit cu ga.

Kucam… ponovo…

Zvonim… nitko ne otvara.

Idem oko kuce na stražnja vrata, možda su u vrtu. Nema nikoga, sve je zatvoreno. “Andreja!” poviknuo sam.. nema odgovora.. “Andreja!!” Susjedina mala je izašla u dvorište: “Saša dodi.. Andreja je u Draškovicevoj, starci su kod nje, nije dobro… ”

Ovaj dio se niti ja ne sjecam najbolje. Znam da sam nešto promrmljao i otrcao doma po auto. “Šta joj je.. Šta joj je..” mislio sam cijelim putem do bolnice…

Ušao sam u onaj smrad sterilno cistog prostora koji se može osjetiti samo u bolnicama. Smrad kemikalija pomiješan sa hrpom staraca koji šire osjecaj, ne miris, osjecaj truleži. Nešto je govorila, nisam je bas doživljavao. Gledao sam u punu cekaonicu jeli tu Tomo, njen stari ili majka teta Katarina. “Izvolite” i ruka na mom ramenu me prenulo iz tog stanja. Pogleda ne micuci s cekaonice pitao sam “Andreja Maric, gdje je?” “Ne znam” bio je odgovor. “Šta ne znaš, koj’ kurac stojiš tu, pogledaj mater ti jebem blesavu!!” “Kako se ti to razgovaraš! Je li?!” odgovorila mi je brkata sestra u bijelom… “Jucer je dovezena, Andreja Maric, gdje je?!” U tom trenutku sam snimio njenog starog kako izlazi kroz vrata i ide prema aparatu za kavu.. “Stricek Tomo” uzviknuo sam i potrcao prema njemu.. “Gdje je?” pitao sam, ali vidjevši suze u njegovim ocima ostao sam skamenjen. “Saša.. Matej je jucer… Potres mozga… vilica… kriticno..” je bilo sve sto sam cuo… “Gdje je?!” kroz suze sam prozborio “Gdje je?!”. Odveo me gore na prvi kat, a svaki korak je bio teži od drugoga. Teta Katarina je stajala pored vratiju i gledala u njih. Na njoj se vidjelo da je tu cijelu noc proplakala. “Teta Katarina” rekao sam i primio je za ruku.. Ona me zagrlila i kroz jecaje sam cuo kako šapce njeno ime “Andreja.. moja Andreja”. Ostao sam s njima jer za drugo nisam imao snage.

Njene oci, miris njene kose, njen osmjeh koji sam gledao dok sam je držao u svojim rukama su mi konstantno letjeli kroz glavu.

Tocno se sjecam svakog trenutka, koji sam proveo s njom. I dan danas kada osjetim parfem koji je nosila stanem i sjetim se..

Doktor je došao kasnije i pozvao Tomu da dode. Nešto mu je prošaptao, a on je zaplakao i pao na koljena. Teta Katarina me uhvatila za ruku i zavrištala. Ja sam samo bespomocno sjedio tamo, ne vjerujuci dok su mi suze klizile niz obraze.

Odveli su ih da ju vide posljednji put, a ja sam ostao sjediti na stolici; ne shvacajuci.. kako??.. Zašto??

Ustao sam se i nogama kao od olova, korak po korak boreci se sam sa sobom ušao u sobu.

Ležala je na krevetu, plava kosa koju je uvijek držala u repu bila je raširena po jastuku. Usnice koje sam ljubio bile su plave, lice blijedo, bez boje. A njene oci koje sam satima bez prestanka gledao bile su zatvorene. Izgledala je kao mali Andeo, kao da spava, a ja sam cekao samo da otvori te oci i da se nasmije.. Ali nije.. Više nikada..

Ušao sam s smiješkom u tu malu prostoriju nakrcanu ljudima, svi pomalo pripiti pjevali su neke pjesme. Pogledom proletjeh kroz sobu tražeci nju…

….Kad odjednom suze su krenule teci niz moje lice kada sam se sjetio da je nema. Da je nema u mojim rukama, da nema onog smiješka kojeg je cuvala samo za mene, da nema tih usnica niti tih ociju..

I plakao sam….

I placem i dan danas kad se sjetim, makar je prošlo puno vremena..

I plakat cu..

Jer ja ju.. još uvijek Volim.

Autor: Night_rider
Priča je preuzeta sa stranice uz dozvolu autora

3 komentara

  1. Jako tuzn <3 🙁

  2. rasplakala sam se svaka cast

  3. prica je super samo malo ne shvatljiva. tek na kraju se shvati da je ona pretucena, a na pocetku si rekao da je ivan pretucen, inace prica je super