Petak , 18 listopad 2019
Naslovna » Ljubavne priče » GORČINA U MOM SRCU
GORČINA U MOM SRCU

GORČINA U MOM SRCU

Usporila sam hod kad sam se približila kafani. Neprestano sam ponavljala u sebi da sam nepromišljena budala što sam došla ovamo. Kako sam se samo dugo uredivala! Čudilo me kako me moglo obuzeti to čudno uzbuđenje i nada da ću ponovno sresti onog naočitog muškarca. Za mene je naš slučajni susret bio posebno uzbudljiv. Čini mi se da i njega nije ostavio ravnodušnim. Sada sam došla da potražim tog neznanca.

Nisam mu znala ni ime. Sve što sam zapamtila bio je njegov osmijeh koji se širio od usana preko cijelog lica na tople i prijateljske oči. Sjećam se njegova požudnog pogleda i kako mi je srce jače zakucalo pri našem susretu, kad sam ponovno okusila što to znači radosno se smijati.

Po ustaljenom redu, ušla sam u svoj autobus broj šest, popela se na vrh i drmusala se od ureda prema svojoj garsonijeri. Sjela sam do prozora. Pokraj mene sjedila je krupna starija žena. Kondukter je naplaćivao karte. Tek tada otkrih da moj novčanik nije u torbi.

Očajnički sam pretražila cijelu torbu. Sva sam se zacrvenjela od zbunjenosti, kad kondukter ponovi:

— Karte molim! Ima li još netko bez karte?

Obratio mi se tonom kao da sam ja netko tko svjesno namjerava usporiti londonski transport.

Ne, ne… ne mogu pronaći novčanik. Ćini se da sam ga ostavila u uredu zamuckivala sam. Svake večeri vraćam se ovim autobusom. Postoji li mogućnost da sutra platim dvostruko?

Slušajte, molim vas, mi ovdje ne kreditiramo bjesnio je i već se počeo naginjati prema zvonu da zaustavi autobus.

Uostalom, sada će se autobus zaustaviti na slijedećoj stanici, pa budite toliko dobri i sidite.

To znači da ću morati pješačiti dva kilometra do kuće. A vani pada kiša — bespomoćno povisih ton.

Uto kondukteru pride muškarac koji je prije sjedio blizu izlaza.

Ja ću platiti gospodici kartu začuh dubok i ugodan glas.

Kondukter ga pogleda začudeno a onda reče

U tom slučaju, molim devetnaest penija!

Mnogo vam hvala! — glasno se obratih neznancu.

Sutra ću se opet voziti ovim autobusom pa vam mogu vratiti novac.

Po vezi su mi uručili kartu.

Ovih nekoliko penija neće mi odmoći, a ne bi me ni spasili da mi ih vratite Eto, drago mi ]e da sam vam mogao po moći — reče mi muškarac dubokim glasom, dok se kondukter već pomakao u stranu.

Sada sam tek mogla bolje pogledati svog spasioca. Obrazi su mi gorjeli. Pcgledali smo se, Odmah sam zamijetila da lma lijepo lice. Mogla sam pročitati iz njegovih očiju da me promatra sa zanimanjem.

— Krenite prerna izlazu, molim! povlče kondukter dok se autobus zaustavljao i neko liko je Ijudi sišlo prolazeći pokraj neznanca koji mi je platio kartu.

Ako vam baš čini zadovoljstvo vraćanje ovog beznačajnog duga — reče mi on smiješeći se možete me pronaći u kafiću »Mile Road« svaki dan oko šest i trideset.

(Kliknite na broj 2 za nastavak)